Tri lica Zelengrada (zelengradske teme)
Zelengrad, 6. III. 2012. - Zelengrad je uvijek drukčiji! S obzirom na činjenicu da sva vozila ŽTP-a Zelengrad doista postoje (ili su nekada postojala) u stvarnosti, ali u različitim zemljama i epohama, Zelengradske željeznice u pogledu svoga voznog parka razvijaju tri glavne teme: (1) temu Retskih željeznica, (2) temu istočnonjemačkih željeznica, s naglaskom na period NjDR te, naposljetku, no ne i najmanje važno - posebnu (3) tramvajsku temu. U planu su i podteme; npr. podtema teretnih i specijalnih vlakova odlično će se uklopiti osobito u temu 2. Sastavi vlakova u okviru pojedine teme mogu biti donekle promjenjivi, što ovisi i o nabavi novih vozila za Zelengradske željeznice, o trenutnoj prijevoznoj potrebi i o inspiraciji dispečera! Moguće su izmjene i dopune u sastavima, kao i odgovarajuće kombinacije kola iz različitih tema i podtema.
Teme se u pravilu ne miješaju, ali mogu međusobno posuđivati neke elemente. To znači da Zelengrad ima, što se tiče svojih prometala, zapravo tri lica. Kako se povećavao broj vozila zelengradskih željeznica, tako se sve manje miješalo vozila različitih zemalja i epoha, pa tako sada prometuju gotovo isključivo u zasebnim temama. Drugim riječima, kad je jedna tema na tračnicama, vozila ostalih tema miruju u depou. To, međutim, ne znači da nismo i dalje skloni (ograničenim i primjerenim) kombinacijama određenih vozila različitih tema. Naravno da nema smisla miješati, primjerice, vozila DDR-a s američkim tramvajima, ali bismo vagone iz prvih dvaju tema (švicarske i njemačke) mogli kadšto staviti u promet u isto vrijeme. Cilertalski vagoni, recimo, odlično se uklapaju u obje teme, premda nijednoj - strogo uzevši - ne pripadaju!
Pogledajte zelengradske teme:
http://zelengrad.yolasite.com/teme.php
Tema 1: Retske željeznice (RhB)
Bernina - jedna od najljepših svjetskih pruga
Berninska pruga («Berninabahn») je 60,69 km duga uskotračna (metarska) jednokolosječna pruga kantonalnih Retskih željeznica («Rhätische Bahn» / «Viafier Retica»), skraćeno RhB, koja povezuje lječilište St. Moritz u švicarskom kantonu Graubünden preko prijevoja Bernina s talijanskim gradom Tiranom. Najviša je adhezijska alpska pruga i s usponima do 7% jedna od najstrmijih adhezijskih željeznica uopće. Uz to što predstavlja prekograničnu, zajedničku švicarsko-talijansku baštinu i što je zajedno sa željeznicom «Albula» 7. srpnja 2008. godine uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, Bernina je bez ikakve sumnje jedna od najljepših željezničkih pruga na svijetu.
S obzirom na svoju najvišu točku – kolodvor Hospiz Bernina (Ospizio Bernina) na 2253 m nad morem, Bernina (građena od 1908 – 1910 i odmah elektrificirana) je najviša alpska željeznička linija s otvorenim cjelogodišnjim redovitim putničkim i robnim prometom.
U početku, Bernina je planirana samo kao ljetna linija, ali je 1913/14. uveden (i do danas održan) i zimski promet. Kako bi Bernina prometovala i zimi, angažira se i švicarsko topništvo (!) koje je zaduženo za uništavanje lavina u začetku. Za prijevoz putnika u početku je nabavljeno 17 motornih kola (Triebwagen) od kojih su mnoga, uključujući i obnovljena, u povijesnu žutu boju obojana kola 30 i 34, u prometu još i sada (kako u Graubündenu tako i u Zelengradu!). Motorna su kola predviđena za prijevoz putnika (kao solo kola, u tandemu i/ili s dodatnim vagonima, u pravilu s Bucunadom, no često i s redovitim crvenim RhB-vagonima, a u toplije vrijeme i s otvorenim vagonima), no mogu se kadšto vidjeti i kao lokomotive za vuču teretnih vagona. Moguć je (i čest) kombinirani putničko-teretni prijevoz: iza putničkih vagona dometnu se, primjerice, vagoni s drvima!
Od izvornika zadržano je gotovo sve. Kola 34 i kola 30 (u izvorniku pola metra duža od kola 34) zapravo su ista kao nekada s izuzetkom dvostruke lire koja je zahtijevala složenu operaciju zakretanja u krajnjim stajalištima, pa je zamijenjena škarastim pantografom, kakav danas možemo vidjeti i na originalu i na LGB-ovu modelu.
Prekrasnu brdsku prugu koja bezbrojnim zavojima i spektakularnim vijaduktima spaja Švicarsku s Italijom danas uglavnom opslužuju moderne električne lokomotive (modele kojih LGB postojano u velikim količinama proizvodi unatoč svim krizama i bankrotima) koje vuku što obične, što panoramske vagone s prozorima i uz gornje stijenke krovova i tako omogućuju putnicima namjernicima pogled na ovaj komadić raja na zemlji.
Ipak, svakom ljubitelju željeznice za oko će (a i uho; model ABe 4/4 34 proizvodi se u LGB-u s izvornim zvukom) zapeti fascinantna povijesna elektromotorna kola, što kao originali, što kao modeli. Märklin/LGB je dosad uspio proizvesti crvene (sadašnja RhB-boja) s alternativnim tračničko/pantografskim pogonom, žute (ABe 30 – u Zelengradu od 2009. i 34/Sound, u Zelengrad stigao nakon kola 30), i zelena kola ABe 33, nabavljena 2010. Od 3. ožujka 2012. ZŽ je obogaćen i crvenim kolima (ABe 4/4 br. 31) koja smo dugo čekali, a koja će predvoditi našu retsku flotu. S pripadajućim vagonima, koji su također u LGB-ovu programu, danas je „vrtnom željezničaru“ moguće realizirati čitavu povijesnu flotu Retskih željeznica!
U temi Retskih željeznica gostuju vagoni Cilteralske željeznice, koji po boji i obliku odgovaraju ovoj temi. Zapravo je LGB, prije no što je proizveo doslovne kopije RhB-vagona proizvodio upravo te vagone u RhB-bojama (crvenoj i bež/crvenoj). Radi se u stvari o skraćenom modelu tipičnog austrijskog vagona, koje ćemo koristiti u našoj temi Istočnonjemačke željeznice.
Tema 2: Deutsche Reichsbahn (DR)
Dobro došli u zemlju radnika i seljaka!
Deutsche Reichsbahn (DR) bio je naziv njemačkih nacionalnih željeznica stvorenih od raznih željeznica njemačkog carstva nakon Prvoga svjetskog rata. Taj naziv zadržat će čak do 1994, a Zelengradske željeznice se u modeliranju ove teme orijentiraju napose na period nakon II. svjetskog rata.
Deutsche Reichsbahn osnovan je 1920. kada je Vajmarska republika (formalno: Njemačko carstvo, Deutsches Reich - otale i Reich u nazivu poduzeća) preuzela upravu nad njemačkim nacionalnim željeznicama, kojima su ranije upravljale pojedine njemačke države. Poduzeće je 1924. reorganizirano u Deutsche Reichsbahn Gesellschaft (DRG), nominalno privatnu kompaniju, ali u stopostotnom vlasništvu države.
Godine 1937. željeznica je ponovo reorganizirana kao dio državne uprave, a po anšlusu 1938. DR preuzima i tadašnje Savezne željeznice Austrije (Bundesbahn Österreich, BBÖ).
Novoformirana Njemačka Demokratska Republika 1949. preuzima upravljanje DR-om na svom teritoriju, ali zadržava staro ime, Deutsche Reichsbahn, dok željeznice u Saveznoj Republici Njemačkoj uzimaju ime Deutsche Bundesbahn. Godine 1945. ponovo se formiraju i austrijske željeznice, koje svoje sadašnje ime - Österreichische Bundesbahnen (Austrijske savezne željeznice, ÖBB) dobijaju 1947.
Po njemačkom ujedinjenju, ali ne prije 1994, istočnonjemački Deutsche Reichsbahn (DR) udružuje se s Deutsche Bundesbahnom (DB) kako bi se stvorio novi nacionalni njemački željeznički prijevoznik - Deutsche Bahn AG, koji tehnički više ne predstavlja vladinu agenciju, no ipak je dioničko društvo u 100-postotnom državnom vlasništvu.
Nečasna uloga u ratu
Tijekom Drugoga svjetskog rata, Reichsbahn je predstavljao jednu od glavnih komponenti njemačke ratne logistike, osiguravajući prijevoz Reichu diljem okupirane Europe. Sudjelovanje Reichsbahna bilo je ključno i u pogledu njemačkog "konačnog rješenja" židovskog pitanja (Endlösung der Judenfrage), na način da je stekao zamašne prihode od prijevoza žrtava holokausta iz tisuća europskih gradova u nacističke koncentracijske logore, u kojima su mnoge od njih našle smrt. Ovo navodimo osobito zato što želimo posebno istaknuti da Zelengradske željeznice osuđuju ovu djelatnost Reichsbahna tijekom II. svjetskoga rata. Uz to, nije nam bila namjera rekonstruirati Reichsbahn u tom razdoblju, nego smo se koncentrirali na ono koje dolazi poslije toga.
U izgradnji socijalizma
Sovjetska okupacijska zona postaje 7. listopada 1949. socijalistička država, Njemačka Demokratska Republika. Točno mjesec dana ranije ujedinjuju se željeznice u tri zapadna sektora u Deutsche Bundesbahn (DB).
Unatoč terminu "Reich" sadržanom u nazivu Deutsche Reichsbana, državne željeznice DDR-a zadržavaju upravo taj naziv, neovisno o njegovim nacističkim i carskim konotacijama, budući da ga u tom obliku spominju poslijeratni civilni i vojni ugovori u pogledu održavanja željezničkog prometa (i) u Zapadnom Berlinu, koji sve do ujedinjenja dvaju željezničkih sustava u Deutsche Bahn AG (1994. godine) tako obavlja željeznica NjDR-a, kao pravni sljednik predratnog Reichsbahna.
Promet Zapadnim Berlinom DDR je, zbog određenih razloga (a najviše nacionalnog ponosa) obavljao unatoč golemom deficitu koji je u osamdesetima iznosio od 120-140 milijuna maraka godišnje. Zanimljivo je da je željezničku policiju na željezničkim postajama i u Zapadnom Berlinu postavljalo Ministarstvo unutrašnjih poslova DDR-a, premda zapadni saveznici nisu priznali vlast socijalističke države ni u istočnom, a kamoli u zapadnom dijelu. S druge strane, Savezna je Republika Njemačka, kako bi bar nekako stvorila osjećaj postojanja saveznih vlasti i u Berlinu, postavila šaltere za prodaju karata u Hardenbergstraße, tik do kolodvora Zoo, koji se, doduše, nalazio u Zapadnom Berlinu, ali kojim su upravljale istočnonjemačke željeznice (DR). Ovo svojevrsno nadmetanje DDR-a i Zapadne Njemačke išlo je tako daleko da je čak vojnim vlakovima zapadnih saveznika upravljao istočnonjemački personal.
Razvoj voznog parka
Nakon rata, DR razvija i dalje parne lokomotive (sve do 1988, jer je mnogo električne infrastrukture otpremljeno u Sovjetski savez, na ime ratnih reparacija), a od 1950. provodi se i obnova lokomotiva (tzv. Rekonstruktion). Ipak se kasnije zamjenjuju parnjače suvremenijom i ekonomičnijom, naročito dizel-vučom, jer se gorivo za dizelke moglo nabaviti iz SSSR-a po subvencioniranim cijenama. Ipak, modernizacija je uslijedila kasnije nego na zapadu. Sedamdesetih DR renumerira svoje lokomotive kako bi se udovoljilo novim kompjutoriziranim podatkovnim standardima, a elektrifikacija u znatnoj mjeri zapovijeđena je tek osamdesetih, nakon što je SSSR prestao isporučivati dizel-gorivo DDR-u po povoljnim cijenama.
DR-om se upravljalo po socijalističkim načelima planske privrede. Do 1989. čak 17,2 ukupnog putničkog prometa otpadalo je na Reichsbahn, što je triput veći tržišni udio od DB-a u Saveznoj Republici. Cijena karata bila je relativno jeftina, a vlakovi pretrpani i spori, zbog lošeg stanja željezničke infrastrukture u DDR-u. No, imao je DR i nešto ekspresnih vlakova iz Berlina, kao što je Neptun (za Copenhagen), Vindobona (za Beč), Karlex (za Karlsbad) te Balt-Orient-Express za Bukurešt.
Najveći poslodavac DDR-a
Deutsche Reichsbahn bio je najveći poslodavac države radnika i seljaka. Dakako, bila je to državna firma podređena Ministarstvu prometa (Ministerium für Verkehr der DDR), ali tako značajna da je generalni direktor Rajhsbana po položaju bio od 1954. do 1989. godine ujedno i ministar prometa. Upraviteljstvo DR-a nalazilo se u Berlinu, Voßstraße 33, blizu berlinskog zida i točno preko puta nekadašnje nekadašnjeg kancelarijata Rajha.
Tvrtka se administrativno dijelila na 8 regionalnih direkcija (Reichsbahndirektionen) smještenih u Berlinu, Cottbusu, Dresdenu, Erfurtu, Greifswaldu, Halleu, Magdeburgu i Schwerinu. Usluge keteringa pružala je legendarna Mitropa, kako na stanicama, tako i u vlakovima.
1. siječnja 1994, u sklopu velike reforme željeznice (Bahnreform) koju je naložio Bundestag, Deutsche Reichsbahn spaja se s Deutsche Bundesbahnom i tako se stvara novo dioničko društvo (u vlasništvu države), Deutsche Bahn.
Deutsche Reichsbahn u Zelengradu
U asortimanu LGB-a željeznice DR-a, a i srodne željeznice HSB-a, uvijek su imale zapaženo mjesto. Kao male, uskotračne željeznice, s prikladnim nevelikim vagonima, kompaktnim šinobusima, raznolikim parnjačama - upravo su idealne za prijenos u razmjer vrtnih željeznica. Uz sve to, zbog specifičnih crvenih i zelenih kolornih šema vrlo su živopisne i odlično izgledaju u vrtu. Dakako da im ni mi u Zelengradskim željeznicama nismo odoljeli. Vlakovi DR-a nezaobilazan su dio željezničke romantike našega malog grada!
Tema 3: Zelengradski električni tramvaj
Karte na pregled, sredina naprijed!
Tramvajska su kola klasici LGB-ove proizvodnje, a s puno uskih zavoja i nevelikih udaljenosti između stanica, Zelengrad je upravo idealan za tramvajski promet. Stoga i ne čudi što su prva dva vozila zelengradskih željeznica bili upravo tramvaji (kola 952 i 1958). Pogledajte naš tramvajski vozni park:
http://zelengrad.yolasite.com/tema-3-ze ... amvaji.php
A ako se pojavi kondukterka Helga, ne zaboravite pokazati kartu!
